u Hrvatskoj

 Organizator izložbe: Hrvatski školski muzej

Autorica idejne koncepcije i koordinatorica: Štefka Batinić

Autorice tekstova i izbor građe: Štefka Batinić, Ivana Dumbović, Sonja Gaćina Škalamera, Sanja Mikac, Vesna Rapo, Elizabeta Serdar, Branka Ujaković

Likovni postav izložbe: Ante Serdar

Kompjutorska priprema izložbe: LASERplus

Printanje izložbe: Vult d.o.o.

Tehnički postav: Fredy Fijačko, Ante Serdar, Franjo Smes, Vult d.o.o.

Trajanje izložbe: 17. siječnja do 31.ožujka 2008.

Izložba i katalog Klasične gimnazije u Hrvatskoj priređeni su u povodu 400. obljetnice kontinuiranog institucionalnog svjetovnog klasičnog obrazovanja u Hrvatskoj, započetog 1607. godine osnutkom zagrebačke Klasične gimnazije.

Temelje klasičnog obrazovanja u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, iz kojih su se razvile moderne klasične gimnazije, postavili su isusovci u 16. stoljeću svojim školskim sustavom Ratio atque Institutio Studiorum Societatis Jesu, poznatijim kao Ratio studiorum. Prema tom sustavu razlikovali su se "niži studiji" (studia inferiora) i "viši studiji" (studia superiora ili superiores facultates). Pojam "gimnazija" još uvijek se ne rabi jednoznačno. U početku se odnosio na cjelokupno školovanje (niže i više studije), no kasnije se naziv "gimnazija" uvriježio samo za "niže studije" odnosno studia inferiora, a "viši studiji" odnosno studia superiora zvali su se "akademija". Potpuna isusovačka gimnazija trajala je šest godina. Latinski je bio glavni predmet i nastavni jezik tijekom čitave gimnazije. Odgojni cilj isusovačkih škola izvodio se iz temeljnog načela njihova djelovanja prema kojem sve mora biti na čast i u službi Boga i općeg dobra. Glavne smjernice njihova odgoja bile su poniznost (pietas) i mudrost (sapientia).

Tijekom 17. stoljeća isusovci su osnovali gimnazije u Zagrebu (1607.), Rijeci (1627.), Varaždinu (1636.), Požegi (1699.) i Osijeku (1729.), a od 1658. godine vodili su i gimnaziju u Dubrovniku. Uz isusovce, gimnazije su osnivali i vodili i drugi crkveni redovi – pavlini (u Lepoglavi od 1503. s prekidima do 1637.; u Križevcima od 1675. do 1786.; u Senju od 1725. do 1786.; u Požegi od 1773. do 1786.), pijaristi (u Karlovcu 1766. do 1783.) i franjevci (u Karlovcu od 1783. do 1792.; u Požegi od 1834. do 1864.). Na području Dalmacije, uz postojeću dubrovačku, osnovana je 1700. gimnazija u Splitu, a 1803. godine u Zadru. U Istri od 1836. do 1890. godine djeluje njemačka, a od 1899. godine hrvatska gimnazija u Pazinu. U Gospiću se iz postojeće male realke (osnovane 1860.) razvila 1878. godine velika klasična gimnazija.

Uprava, nadzor, nastavna osnova, nastavnici bili su u nadležnosti crkve sve do kraja 18. stoljeća, kada postupno, pod utjecajem prosvjetiteljstva, merkantilizma i inih društvenih kretanja, država uspostavlja nadzor nad postojećim školama, donosi nove zakone, reformira i ustanovljava školsku upravu i školski sustav uopće, tako i srednjih škola, gimnazija. Gimnazijsko je obrazovanje u Habsburškoj monarhiji u drugoj polovini 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća bilo regulirano organizacijskim planovima Gratiana Marxa (1775.) i Innozenza Langa (1804.) te općim školskim i obrazovnim sustavom Ratio educationis (1777. i 1806.). Za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji odnosno u "Ilirskim provincijama" (1806. – 1813.) školstvo se nastojalo urediti u skladu s francuskim školskim sustavom, pa se umjesto gimnazija uvode liceji.

Prekretnica u razvoju gimnazija nastupila je reformom od 1849. godine, donošenjem zakonske Osnove za organizaciju austrijskih gimnazija i realki (od 1850. propisana i za hrvatske i ugarske gimnazije). Sustav državnih gimnazija odvojen je od crkvenih srednjih škola. Umjesto dotadašnje šestorazredne uvodi se osmorazredna gimnazija koja se dijeli se na nižu i višu. Niža gimnazija (prva četiri razreda) može postojati i samostalno. U njoj prevladava popularni način poučavanja, prilagođen praktičnim potrebama, dok je u višoj gimnaziji nastava pretežito znanstvenog karaktera. Uvode se sustav predmetnih / stručnih učitelja i razrednika, završni maturalni ispit, obveza tiskanja godišnjih školskih izvješća i znatne promjene u nastavnim sadržajima. Nastavni jezik može biti svaki zemaljski jezik, tj. jezik koji odgovara potrebama stanovništva. Njemački je obvezan predmet, a u vrijeme Bachova apsolutizma u hrvatskim je višim gimnazijama bio i nastavni jezik. Prvi ispiti zrelosti u hrvatskim gimnazijama održani su 1850. u splitskoj i zadarskoj, 1851. u zagrebačkoj i senjskoj, 1854. u riječkoj te 1855. godine u varaždinskoj, osječkoj i vinkovačkoj gimnaziji.

Velike državne gimnazije / klasične gimnazije 1895. godine bile su u Gospiću, Sušaku, Zagrebu – Gornjogradska i Donjogradska, Varaždinu, Požegi, Osijeku, Vinkovcima, Zadru, Splitu i Dubrovniku. Od 1899. otvorena je velika gimnazija u Pazinu. Klasična odjeljenja postojala su u realnim gimnazijama u Karlovcu i Senju.

Sredinom dvadesetih godina 20. stoljeća, uslijed ondašnje prosvjetne politike potenciranja realnih gimnazija te objedinjavanja i ujednačavanja školskoga sustava u novonastaloj Državi Srba, Hrvata i Slovenaca, ukinute su sve državne klasične gimnazije, izuzev klasičnih gimnazija u Zagrebu i Splitu.

Nakon 100-godišnjeg postojanja, osmorazredna gimnazija 50-ih godina 20. stoljeća doživljava temeljitu preobrazbu. Uspostavljanjem obvezne osmogodišnje škole niži razredi gimnazije postupno se pretvaraju u više razrede osnovne škole, a gimnazija postaje četverorazredna srednja škola. U pojedinim osnovnim školama (u Zagrebu i Splitu) osnovana su odjeljenja u kojima su se učili klasični jezici, pa su preostale dvije klasične gimnazije upisivale odjeljenja nastavljača i početnika u klasičnim jezicima.

Reformom srednjeg školstva od sredine 70-ih godina ukidaju se gimnazije. Iako de iure nisu postojale, klasične su gimnazije ipak pronašle način da u sastavu tzv. obrazovnih centara zadrže svoj duh i održe kontinuitet nastave klasičnih jezika.

Početkom 90-ih godina 20. stoljeća gimnazije se vraćaju u školski sustav. Program klasične gimnazije danas provode dvije državne, jedna privatna i devet gimnazija koje vode vjerske zajednice (katoličke gimnazije). U školskoj godini 2007./08. u prve razrede tih gimnazija upisano je 757 učenika, što je 5,42% od ukupno 13.962 učenika upisanih u prve razrede gimnazijskih programa u Republici Hrvatskoj.

Pregled razvoja klasičnog obrazovanja i klasičnih gimnazija u Hrvatskoj koji smo prikazali samo je jedan od mogućih pristupa toj temi. Izložba, kao pokušaj kreativne vizualizacije teme, i katalog, kao trajno svjedočanstvo izložbe i kao svojevrstan vodič kroz povijest klasičnog obrazovanja u Hrvatskoj, nadopunjuju se i isprepliću. Povijesni pregled klasičnih gimnazija u Hrvatskoj ne znači samo povijesni pregled jedne vrste škola. To je, prije svega, prilog za povijest prosvjete, kulture i znanosti hrvatskoga naroda, jer su svim tim područjima klasičari stoljećima davali svoj pečat.

Klasično humanističko obrazovanje imat će, prema nekim pokazateljima, svoje mjesto i u modernim politikama obrazovanja te posebno u konceptu cjeloživotnog obrazovanja i društvu znanja. Pledoaje za novi humanizam, koji je prisutan u Europi, nije rezultat intelektualne mode, već stvarne društvene potrebe.